POVRŠINA 26 km2
(na teritoriji Glavnog grada)
Ukupna površina 121,78 km2
GODINA ZAŠTITE 2019
Park prirode ‘’Rjeka Zeta’’ prostire se na teritoriji opština Danilovgrad (80,8%) i Podgorice (19,2%).
Park prirode predstavlja prostranu cjelinu koju karakteriše veliko prirodno i kulturno-istorijsko bogatstvo sa izraženim biodiverzitetskim, pejzažnim i kulturnim vrijednostima i obilježjima od nacionalnog i međunarodnog značaja.
Park prirode koji pripada teritoriji Glavnog grada karakterišu različiti važni ekosistemi i staništa: povremeni potoci, povremene plavne livade, šume, šumo-livade i livade.
Flora i vegetacija doline rijeke Zete, a pogotovo njenog sliva je veoma raznovrsna, bogata i u velikoj mjeri sačuvana.
Park prirode može se pohvaliti sa 774 biljne vrste, od čega se 5 vrsta nalazi na CITES listi i na listi Bernske konvencije, kao i pet staništa od međunarodnog značaja koja se nalaze na Aneksu I Habitat directive – Natura 2000 staništa.
Na ovom prostoru zastupljeni su značajnim dijelom oraničke kulture, voćnjaci i vinogradi, povrće, žitarice, ukrasno bilje, dok su manjim dijelom ostale prirodne šume, livade i pašnjaci. Pored ovih mogu se naći značajne medonosne biljke, ljekovito bilje, kao i endemične vrste.
Park prirode ukrašavaju i brojne vrste insekata kao što su: leptiri, vilini konjici, tvrdokrilci, vodene stjenice, pravokrilci, bogomoljke i vodeni moljci, od kojih su mnogi značajni za zaštitu u pogledu medjunarodnog i nacionalnog zakonodavstava.
Na području Zete registrovana je 21 vrsta mekušaca, od kojih su tri vrste puža golaća zaštićena na nacionalnom nivou, a registrovana je međunarodno zaštićena vrsta slatkovodnog raka –Austropotamobius pallipes.
U rijeci Zeti nalazi se 19 vrsta riba. U gornjem dijelu toka Zete ihtiofanu čine pretežno pastrmske vrste, dok donji tok (i male pritoke) uglavnom naseljavaju šaranske vrste. Poslednjih godina istraživanja su pokazala da su najviše ugrožene vrste koje su zaštićene nacionalnim zakonodavstvom: mekousna pastrmka – Salmo obtusirostris i glavatica – Salmo marmoratus, kao i potočna pastrmka – Salmo farioides.
UPOZNAJMO
Mekousna pastrmka – Salmo obtusirostris
Mekousna pastrmka ima na bokovima tijela nepravilno raspoređene crne pjege, kao i manji broj crvenih ili narandžastih pjega, koje se poklapaju sa crvenim pjegama. Karakteristična osobina mekousne pastrmke je da joj visina glave naglo opada ispred nosnih otvora pa joj je njuška zaobljena. Usta su joj manja nego kod drugih vrsta salmonida, mesnata i meka, zubi su skoro pokriveni zubnim mesom, a po toj osobini je i dobila narodno ime – mekousna. Mekousna pastrmka ima četiri podvrste koje su endemične za srednji i južni jadranski sliv. Mekousna pastrmka je endem rijeke Zete.
Prvi put je opisana 1851. godine od strane austrijskih zoologa Johana Hekela i Rudolfa Knera.
Dolina rijeke Zete pogoduje sa svojim raznovrsnim staništima vodzemcima i gmizavcima.
Tri vrste vodozemaca daju dodatnu vrijednost: zelena žaba, skadarska žaba i galavti mrmoljak.
Zelena žaba se već dugo izlovljava, kao jestiva žaba, što je i danas slučaj, ali mnogo manje nego u 20.vijeku. Zelene žabe su dodatno ugrožene krivolovom.
Poskok se poslednjih decenija u kontinuitetu izlovljava za potrebe zmijskog protivotrova.
Dolina rijeke Zete je vjerovatno najveće stanište glavatog mrmoljka u Crnoj Gori. Kako je to vrsta ugrožena na evropskom nivou, to rijeku Zetu određuje prostorom od evropskog značaja po pitanju očuvanja vodozemaca i njihovih staništa.
Od gmizavaca od međunarodnog značaja prisutni su: barska kornjača, šumska kornjača, četvoroprugasti smuk i leopardski smuk. Vrste koje su od najvećeg lokalnog zanačaja su: kraški gušter, stepski smuk i poskok.
Raznolikost staništa koja su zastupljena u dolini rijeke Zete uslovljava veći prehrambeni diverzitet, a samim tim okuplja veći broj ptica. U Parku je zabilježeno 265 vrsta ptica, što predstavlja 75% crnogorske faune ptica. Područje predstavlja značajan migratorni koridor, pa mu značaj prevazilazi nacionalni nivo, a za sedam ptičijih vrsta (grilica, gak, buljina, kartkoprsti kobac, vodomar, sisarski detlić, ševa) je područje od posebnog značaja za opstanak na nacionalnom nivou, dok je za tri vrste posebno značajno kao preletište na proljećnjoj migraciji.
Brojna istraživanja koja su sprovedena u poslednjih nekoliko godina svrstala su dolinu rijeke Zete u područje od međunarodnog značaja za boravak ptica (IBA).
Na području doline Zete prisustvo sisara je veoma značajno. Posebno treba izdvojiti crnogorsku voluharicu – Microtus tomasi, endem jugozapadnog Blakana, nova za nauku opisana na sakupljenom meterijalu u Berima 1903.god., a registrovana u tom periodu u Vranićima (desna obala rijeke Zete), na rijeci Sitnici i Doljanima. Voluharice su inače aktivne noću, a danju je lako uočljiva na polju, ako je velika populacija. Tijelo joj je valjkasto 8,5 – 12 cm, a rep oko 4 cm. Krzno je sivkasto smeđe boje, a uške su kratke i dlakave. Staništa su joj livade, polja i neobrađeno zemljište.
U Martinićima i na Marezi zabilježena su skloništa jedne od najugroženijih vrsta slijepog miša, sredozemni potkovičar – Rhinolopus blas.